Piše: Veljko Račić
Kažu da nije moguće izdati nešto što se ne voli, prosto da bi se izdalo, mora se voljeti ili biti dio nečega.
Izdaja kao pojam i jedna vrsta fenomena koji ima uglavnom negativnu konotaciju u najširem smislu predstavlja zloupotrebu povjerenja, a može biti i po definiciji potajno i svjesno djelovanje na štetu osobe, odnosno neke društvene grupe (političke stranke) kojoj pripada ili prema kojoj postoji neka vrsta moralne i zakonske obaveze odanosti.
U najužem pak smislu, izdaja se može tretirati kao ipak specifično krivično djelo i to najgore, i za ovo po svemu nesrećno djelo predviđene su najstrože kazne, od kojih je najteža ona na Strašnom sudu.
Izdaja naravno nije od juče, ona je poznata još od najstarijih vremena, čak i mnoge kulture su pojedinim ličnostima koje su počinile izdaju dale simbolično značenje.
Tako je recimo Juda iskariotski zbog izdaje Gospoda i spasa našega Isusa Hrista doveo do toga da se izraz ,,Juda” koristi kao sinonim za izdajnika u jezicima mnogih hrišćanskih naroda.
Recimo kod Amerikanaca kao primjer svjedoči Benedikt Arnold, general iz vremena rat za nezavisnost. U našem narodu je to srednjovjekovni velmoža Vuk Branković, iako istorijski podaci baš i ne upućuju na njegovu pravu izdaju, ali kao takav je ostao upamćen do današnjeg dana.
Izdaja je ipak jedna vrsta specifične radnje koju odlikuje niz specificčnosti u kontemplativnom i sociokulturološkom-epistemološkom i sociopatološkom smislu.
Čak i u Božanstvenoj komediji Dantea Aligijerija deveti krug pakla predviđen je upravo za izdajnike.
Zaista je nebrojeno primjera brojnih izdaja, neko će reći malih i velikih, premda po mom skromnom mišljenju ne postoje male izdaje, no svaka je po svojoj prirodi i suštini nesreća i sunovrat za sebe.
U svjetlu najnovijih događaja na političkoj sceni u Crnoj Gori, zaista vidimo da se izdaja uznijela do nivoa gotovo poželjnog ,,zanimanja” nekih političara, koji tu istu izdaju ne bi priznali ni pod razno. Ako ne priznali, a ono se pokrili ušima, narodski rečeno, i ostavili politiku i političke kalkulacije kao čin koji je skopčan sa nekim ostatkom etičkog principa koji imaju u sebi. Uvijek sam više cijenio čovjeka, političara koji je dosledan svom ideološkom i političkom ubjeđenju do kraja, pa makar to bilo i pogrešno, od onog koji mijenja mišljenje, a u najčešćem broju slučajeva to bude zbog ,,debelih razloga” kojima podlegne.
Vrijeme karakteristično za izdaju, kojeg se kao dječak sjećam, bilo je ono koje je danas poznato i kao ,,kilibardizacija” iz devedesetih godina i ona je, rekao bih, utrla put svakoj novoj velikoj izdaji, kao recept, kao neslavan primjer kako ne bi trebalo da postupa čovjek pri čistom razumu i zdravoj pameti.
No, koliko god mislili (a i sam sam u to povjerovao) da su kilibardizacija i njen duh dotakli podzemne hodnike tame i da više neće izaći na svjetlost dana, on nažalost poput onog prokletog cara Dukljanina povremeno daje znake da bi mogao da oživi i ne samo oživi nego i da se nametne širim narodnim masama kao jedini pravi i ispravan?! Ta počast danas ima i jedan broj svojih sledbenika, vjernih slugu koji su iznevjerili veliki broj svojih dosadašnjih podržavalaca i okrenuli ploču, a sve u cilju nekakvih ,,demokratskih procesa” u ovoj maloj zemlji i sveukupnu zabrinutost za realizaciju kosmičke prvde u njoj, koja po svim svojim karakteristikama djeluje kao privatni atar jednog čovjeka.
Nije krivo običnom čovjeku kada sve to učine oni koji se potpuno razlikuju od naše nacionalne zajednice, mi ako ćemo pošteno, nemamo ništa zajedničko, ni u vrednosnom, filosofskom i bilo kom drugom smislu. Boli nažalost i tu vidim izdaju, kada to učine oni naši sunarodnici, oni koji su do juče dijelili i dobro i zlo, svaku radost i tugu sa Srbima u Crnoj Gori, a danas to žele opravdati nekavim kvazietičkim i pseudosociološkim razlozima.Spas je pa izdajnika još uvijek nema mnogo, ali ozbiljna je tendencija da će ih biti sve više. Imanuel Volerstin, poznati sociolog i filosof savremenog doba kaže na jednom mjestu: „Mi moramo prvenstvo da damo moralu, pa tek onda da se bavimo političkim taktikama”! No, kome je do morala i obraza, misle neki u Crnoj Gori, kad već imaju stomak?! I zaista politika je u dobrom dijelu deformisala neke ovdašnje političare, izmanipulisala poput neke destruktivne i razarajuće demonske sile njihovu svijest i savjest, dovela ih u stanje potpune hipokrizije, ugrozila im dostojanstvo i lični integritet, sa ozbiljnom tendencijom da ih totalno unizi i pretvori u ruine.
Ni težih vremena, ni manjih ljudi, rekao bi pjesnik.
Veliki dio našeg naroda, onaj koji je ostao vjeran svojim temeljnim opredjeljenjima gnuša se bilo kakve vrste izdaje, pored špijuna, izdajnike smatra za poslednje ljude. Zna se kako se postupa sa izdajnicima.
Izdajnici na kraju budu i kažnjeni od neke više sile, od Onog čija pravda po predanju „drži zemlju i gradove”.